by Erlin, za internet časopis Veles
Nakit starih Slovena bio je veoma sličan nakitu nekadašnjih Germana i Kelta. Za ovo postoji sasvim jednostavno objašnjenje ― u približno isto vreme i na istoj teritoriji nalazile su se sve tri kulture ―keltska, germanska i slovenska, a zbog geografske bliskosti ove kulture su se međusobno mešale. I danas mali broj ljudi može da primeti razlike između ovih kultura (naročito između staroslovenske i starogermanske) što se posebno odnosi na nakit koji je tema ovog članka. Jedna od zanimljivijih razlika među pomenutim kulturama nije vezana za sam izgled nakita već za njegovo korišćenje. Staroslovenski muškarci nisu nosili skoro nikakav nakit, čak ni u zagrobni život, dok su za razliku od njih germanski muškarci veoma voleli da ukrašavaju svoju odeću nakitom. Oni su nosili mnogobrojne komade nakita, a nakit su nosili sa sobom i u grob. Ovu sklonost germanskih muškaraca ka nakitu nalazimo u mnogobrojnim sagama, između ostalih, u Sagi o Njalu. A kad već govorimo o germanskom nakitu, trebali bi spomenuti da je ono što se u istorijskim emisijama najčešće prikazuje kao najpoznatiji germanski nakit zapravo slovenskog porekla. Ovaj nakit je zapon― okrugla ili elipsasta šnala kojom se učvršćuje gornji deo ženske nošnje. Mnogi od zapona čije ste replike verovatno videli na istorijskim kanalima na internet sajtovima zapravo su starolsovenski zaponi.
![]() |
| moravska fibula |
Žene staroslovenske kulture su od 3. veka pre nove ere do 2. veka pre nove ere koristile bronzane i srebrne zapone zarubinjeckog i pševorskog tipa, a kasnije kijevskog na severu i čarnjahovskog na jugu. Staroslovenski zaponi su uglavnom manji nego germanski, a tipični primerci imaju ljudski lik na vrhu. Zbog toga su često izgledali kao figura čoveka u košulji, a postoje i komadi sa deltoidnom gornjim delom. Najkomplikovaniji i najlepši nakit pronađen na našem području su primerci zapona pronađeni u Valesnici ukrašeni na romejski način. Takođe, nađeni su i u Prahovu sa nešto skromnijim dekoracijama nalik na duborez. Tokom perioda od 2. veka pre nove ere do 5. veka nove ere stari Sloveni prelaze sa zapona na fibule latenskog a kasnije rimsko provincijalnog tipa (legionarskog, sa povijenom stopom kao i onog krstastog tipa). Po naseljavanju Balkana sa promenom nošnji dolazi do postepenog prestanka upotrebe zapona i do njihovog nestajanja. U isto vreme, veština izrade i dizajn ostalog staroslovenskog nakita u mnogome se menjaju i unapređuju, komadi postaju sitniji, finiji i lepši. Tipično za nakit starih Slovena od 5. veka nove ere do 9. veka nove ere je izrada livenjem u tradicionalnim jednodelnim kalupima sa opsežnom upotrebom granulacije i filigrana. Današnje replike u opštoj prodaji samo podražavaju takve efekte.
Tokom 9. veka nakit se menja i granulirani trouglasti elementi postaju rasprostranjeniji, a u 10. veku počinju da se koriste dvostrani kalupi. Sredinom 10. veka pojavljuju se grozdolike naušnice i najbrojnija vrsta naušnica u našim krajevima, naušnice sa livenim člankovitim privescima. U tom periodu, pod ponovnim uticajem Vizantijske kulture, pojavljuju se i naušnice sa tri šuplje jagodice. U zapadnim delovima Balkanskog poluostrva, zbog geografskog položaja i rudnih bogatstava, nakit starih Slovena imao je specifičnu formu. Minđuše u 8. veku bile su alkice od bronze i srebra, pozlaćenog srebra i zlata, ponekad sa bobicama od staklene paste. U 9. veka u ovim krajevima minđuše su uglavnom bile grozdolikog tipa, skoro isključivo uvožene iz Vizantije. Tokom 8. i 9. veka često su se pojavljivale i ogrlice od šarenih perli i staklene paste, što uvoz iz Vizantije što iz karolinškog kruga.

